Nasi politicari vode sledecu politiku
Kondom politika - predizborna upotreba osoba sa hendikepom
Kondom
politika je izraz koji označava političke teme kojima se političari
bave samo kada su izbori. Te teme obično služe za jednokratnu upotrebu
u cilju pridobijanja glasača u periodu kampanje. Kao što se kondom
koristi samo jednom, a posle „obavljenog posla“ se baci i na njega se
ne misli, tako se određene teme pominju samo u predizbornim kampanjama
i posle se na njih zaboravi i ne misli se mnogo o tome ni kako će se
opravdati za neispunjena obećanja.
Da li je u ovoj tek minuloj
maratonskoj predizbornoj kampanji bilo kondom politike? Naravno da da.
Mnoge su se stranke bavile ljudima sa hendikepom. Ovo ne treba nikog da
čudi ako znamo da je svetski prosek da deset procenata od ukupnog
stanovništva čine ljudi sa nekom vrstom hendikepa. Ako znamo da su za
status ljudi sa hendikepom zainteresovane njihove porodice i rođaci
dobijamo potencijalno ogromno glasačko telo.
Dve partije su se
u ovoj predizbornoj kampanji posebno predstavljale kao oni koji brinu o
statusu i potrebama ljudi sa hendikepom. To su G-17 plus, čije je
lider, gospodin Mlađan Dinkić rekao da će u slučaju da uđe u parlament
njegova stranka imati jednog poslanika sa hendikepom, a druga je
koalicija okupljena oko LDP-a. No , na sledećim izborima bi mogli
očekivati da će većina stranaka imati svoje „kandidate sa hendikepom“.
Pitamo
se zašto gospodin Mlađan Dinkić nije , na primer, dok je bio ministar
kao svog zamenika ili pomoćnika postavio nekog sa hendikepom, pa da
tako da lični doprinos integraciji ljudi sa hendikepom u društvo? Zašto
nije omogućio stipendije ili neki program za obrazovanje i
zapošljavanje ljudi sa hendikepom? Koji su ga motivi sada naveli da ima
kandidata sa hendikepom? Da li je samo cilj da se pridobije podrška
određene grupe (mladi, hendikepirani, seljaci...) bez obzira da li će
se u narednom periodu i ostvariti nešto od obećanog?
Pored
toga što je u kampanji koalicije okupljene oko Čede Jovanovića bilo
dosta reči o rešavanju problema hendikepiranih osoba , na promotivnim
skupovima te koalicije se pojavljivala Milica Ružičić-Novković, koja je
i kandidat za poslanika na listi ovog političkog saveza. U TV izveštaju
sa jedne konvencije koalicije, prenešena je izjava gospodina Nenada
Čanka, da će u slučaju da koalicija pređe cenzus gospođa
Ružičić-Novković postati poslanik.
G-đa Ružičić-Novković je
postala šire poznata javnosti posle emisije „ Replika ” na TV B92 kada
je postavila pitanje gospodinu ministru Slobodanu Laloviću o pravima
ljudi sa hendikepom i dobrim zakonima koji se njih tiču, a ne sprovode
se, i na kraju rekla da je dobar primer za to što su „ ona deca morala
da ponavljaju više puta svoj iskaz protiv Mitropolita Pahomija ”. Ona
se izvinila ako je pogrešila u nazivu titule. Autor ovog teksta je bio
u velikoj nedoumici kakve veze ima sudski slučaj episkopa Pahomija sa
dobrim zakonima o pravima osoba sa hendikepom koji se ne sprovode. Da
nije tek reč o mešanju baba i žaba postalo je jasnije tek kada se
kasnije ona pojavila kao kandidat na listi LDP-a. Naime, stiče se
utisak da ju je trebalo prvo medijski promovisati, pa kad dođe vreme i
politički angažovati.
Cilj svih stranaka koje imaju osobe sa
hendikepom na svojim izbornim listama je da pobude grižu savesti kod
birača kako bi glasa li za njih. Pre svega utiču na ljude sa hendikepom
i njihove porodice, ali i na sve one koji su osetljivi na ovakve teme.
Na mitingu koalicije stranaka okupljenih oko LDP-a bilo je reči i o
pravima seksualnih manjina, i to baš od strane pomenute gospođe. Možemo
postaviti umesno pitanje kakve veze imaju prava hendikepiranih osoba sa
zahtevima „seksualnih manjina“ za gej brakovima? Zašto se to dvoje
pokušava strpati u isti koš? Osim što to izgleda kao potez kojim će
„jednim udarcem ubiti dve muve“ čini se i da je reč o strategiji da se
u paketu sa jednim prihavtljivim zahtevom prošvercuje i nešto
„kontroverzno“. Ako se LDP i njegovi koalicioni partneri zalažu za
prava „seksualnih manjima“, zašto na svojoj izbornoj listi nemaju
deklarisane pripadnike gej populacije i zašto oni ne nastupaju na
njihovim predizbornim skupovima? Stvar je jasna. U Srbiji deklarisani
pripadnici seksualnih manjina na izbornim listama uglavnom pobuđuju
negativne emocije, dok pojava ljudi sa hendikepom na istim može da
izazove posebne simpatije u javnosti, i mogu da privuku koji procenat
glasača. Dakle u njihovoj kampanji se govorilo taman toliko o pravima
„seksualnih manjina“ da bi dobili njihovu podršku, ali ne i previše da
se ne bi odbili „strejt“ glasači.
Posebna priča je
Ministarstvo prosvete i sporta, koje je „ uspelo ” da u sred
predizborne kampanje odštampa udžbenike za prijemne ispite za srednje
škole na Brajevoj azbuci. Ovo je dobar potez ali tajming kada je ovo
urađeno stvara utisak da je i ovo urađeno zbog izbora da bi se
pridobila naklonost slabovidih i slepih glasača. Može se postaviti
pitanje šta je sprečavalo ministarstvo prosvete i sporta i ministra
gospodina Slobodana Vuksanovića da od početka svog mandata štampaju
svake godine udžbenike za prijemne za srednju školu na Brajevoj azbuci?
Da ministarstvo prosvete i sporta zaista brine o ljudima sa
hendikepom obavezalo bi sve obrazovne ustanove da izgrade rampe kako bi
bile dostupne ljudima sa hendikepom. Takođe bi obavezalo sve obrazovne
ustanove da imaju toalete koje ljudi sa hendikepom mogu da koriste.
Pošto se broj studenata sa hendikepom u našoj zemlji meri promilima
ministarstvo je moglo da donese propis da će da plaća školarinu svim
osobama koje zadovolje određene kriterijume, koje propiše ministarstvo,
jer je materijalni položaj studenat a sa hendikepom uvek težak jer
teško mogu da privređuju a imaju znatne medicinske troškove. Ono može
da obeća finasijsku pomoć obrazovnim ustanovama srazmerno broju osoba
sa hendikepom koji pohađa istu. Takođe je poželjno , ako ministarstvo
uvaži ove predloge , da se prati školovanje osoba sa hendikepom i
njihova kasnija integracija u društvo.
U našoj zemlji postoji
zakonska odredba koja propisuje da svako preduzeće od ukupnog broja
zaposlenih mora da ima tri posto invalida, ili ako ih nema da plaća
određena sredstva u fond koji će se baviti zapošljavanjem osoba sa
hendikepom. Mislimo da je potrebno da se povećaju poreske olakšice za
one kompanije koje zapošljavaju hendikepirane osobe u većem broju. No
koliko god zakon bio dobar, on ne rešava problem. Ko će da zaposli
hendikepiranu osobu ako ona nije obrazovana i stručna? Ljudima sa
hendikepom treba pomoći da se obrazuju, jer im to kasnije omogućava da
se zaposle.
Ako se zaista želi da se izgradi tolerancija onda
bi recimo umesto apstraktnog građanskog vaspitanja bilo korisnije
uvesti kao predmet, od jednog časa nedeljno, jezik gluvonemih. Zašto?
Pa izučavanje ovog jezika od prvog razreda osnovne škole, malu decu bi
od najranijih dana zainteresovalo za jedan drugi svet. Dobilo bi svest
da su osobe koje su rođene sa hendikepom po sposobnostima jednake i
usadila bi mu se u svest potreba da bude dobronamerno, tolerantno i
spremno da sutradan pomogne osobama sa bilo kojim hendikepom. Uvođenjem
ovoga predmeta, tolerancija bi se usadila mladim generacijma. Prava
tolerancija je stvar srca, osećaja i vaspitanja, dok je tolerancija
koja se nameće putem medija po pravilu ideološka, površna i neiskrena.
Da
li će kandidati sa hendikepom i ako uđu u parlament uspeti da se izbore
izbore za prava osoba sa hendikepom? Malo je verovatno da će to da se
dogodi, jer će oni biti samo „cvet u kosi“ određenih partija , a ne
nekakav demokratski korektiv. Zato običan građanin, u želji da pomogne
osobama sa hendikepom, ne treba da, jednom u par godina, glasa za liste
na kojima su osobe sa hendikepom, već treba da se zapita šta može
svakog dana da uradi da bi pomogao nekome ko zaista treba pomoć.
Da
su stranke zaista želele da pomognu osobama sa hendikepom one su mogle
da deo novca namenjenog izbornim kampanjama namene za izgradnju rampi
na glasačkim mestima, koje bi omogućile osobama sa hendikepom da izraze
svoju volju na izborima i tako se u punoj meri osete kao deo društva.
Stranke su takođe mogle da dodele i stipendije za studiranje na nekom
od svetskih univerziteta gde osobe sa hendikepom mogu da razviju svoje
talente. Za to je potrebna promena odnosa celokupnog društva i svih
pojedinaca prema osobama sa hendikepom kao i da se spreči da se oni na
ovaj ili onaj način zloupotrebljavaju u predizborne svrhe (slično kao
deca) zarad pridobijanja simpatija birača. Moramo podsetiti naše
političare, na ono što već znaju, da je „kondom politika“ dugoročno
jalova, da se njome ne stvara i ne unapređuje život već samo parazitski
iskorišćava.