Kako si mogao?

Naslov: Kako si mogao? Pet Maj 23, 2008 4:10 am

Nedjelja, 24. ožujka Napisao Jim Willis, 2001. Ako imate psa – pročitajte ovu priču… Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču… Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču...


		Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj. Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse. Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi". Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe. Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti. Poruka autora: Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje. Molim vas da tekst iskoristite u svrhu edukacije, na svojim Internet stranicama, biltenima ili na oglasnoj ploči veterinara ili azila za životinje. Recite javnosti da je usvajanje ljubimaca važna odluka i to odluka za čitav život, da životinje zaslužuju našu ljubav i brigu, da je pronalaženje drugog prikladnog doma za vašu životinju vaša odgovornost te da bilo koje društvo ili pokret za dobrobit životinja može pružiti dobar savjet i da je svaki život dragocjen. Molim vas da i vi sudjelujete u zaustavljanju ubijanja, te da podržite sve kampanje sterilizacije kako bi se spriječio nastanak neželjenih životinja.

Naslov: Re: Kako si mogao? Pet Maj 23, 2008 4:24 am

mnogo je pasa koji se uspavaju jer su napusteni.. jos vise je onih koji zavrse u azilu..
a premalo je ljudi koji zaista mogu pomoci..
svi mi cenimo dobru volju pojedinaca koji zele ali jednostavno nemaju nacina da pomognu..
spadam medju njih..
7 stenaca je pronadjeno u kartonskoj kutiji u sumi.. mali su imali mozda mesec dana.. pokusala sam da pomognem, bili su kod mene mesec dana.. dva su udomljena ali je jedan od njih, nazalost, poginuo..
ociscistila sam ih od glista, hranila najboljom hranom koju sam mogla a priustim, igrala se sa njima.. pruzila im sve sto sam mogla i umela.. i sve je to divno dok su stenci, ali kako rastu, normalno, treba im i veci prostor.. toga nisam imala.. morali su da odu u azil, jer ih niko nije hteo.. na putu do tamo pronasli smo jos jednu zenku, uplasenu..
plakali su na rastanku.. sigurna sam da je to bio pravi plach Crying or Very sad

sada su se vec privikli,(jedan decak je udomljen) rastu i goje se kao prasici.. vidim drustvo im je super ali ipak to je i dalje azil..
obilazim ih, nosim hranu, vitamine.. svaki put pokusavaju da me uvuku kroz zicu grizuci mi prste..
oni, na svu srecu, nece doziveti sudbinu psa iz price iznad.

evo slicica kad su bili kod mene i kad su presli u azil..

Kako si mogao? Photo0032pf0

Naslov: Re: Kako si mogao? Ned Maj 25, 2008 9:45 pm

Srecna vest!!!

Svi stenci, sem Blekija, malog crnog muzjaka, su udomljeni!!!

_________________
ako znamo kako resiti problem - ne treba brinuti.. ako ne znamo - nema svrhe brinuti..

Naslov: Re: Kako si mogao? Ned Maj 25, 2008 9:49 pm

Veoma mi je drago zbog kuca i drago mi je sto postojis Wolchice ...
Hvala ti i u moje ime za pse poklonitise

Naslov: Re: Kako si mogao? Ned Maj 25, 2008 10:46 pm

hvala tebi rin tin tin, svaki put se odusevim kada vidim da je jos nekome stalo Smile

idemo dalje u nove pobede, jos je mnogo nezasticenih stenaca.. sledeci na redu su oni koji su ostali u azilu, treba im se napraviti pravi box, posto su sada u uzasnim uslovima..

_________________
ako znamo kako resiti problem - ne treba brinuti.. ako ne znamo - nema svrhe brinuti..

Naslov: Re: Kako si mogao? Ned Maj 25, 2008 10:51 pm

Da, istina tuzna i sve zbog ljudi plac

Kako pomoci, a da to zaista stigne u prave ruke ?

Naslov: Re: Kako si mogao? Ned Maj 25, 2008 10:56 pm

pa evo ja licno posecujem taj azil i nosim hranu, posude, mleko.. ne pomazem novcano, vec im dajem ono sto vidim da je zaista neophodno. naravno najveca pomoc bi bila da se udome psi..
uskoro cemo napraviti neku reportazu (video, intervju) pa cemo staviti na net, da sto vise ljudi vidi pa se mozda nadje neko ko moze pomoci..
prilikom sledeceg odlaska nosimo i kucicu za stence, a trebalo bi i izbetonirati njihov box (ne znam kako bih to organizovala uopste)..
uglavnom, treba sto vise ljudi saznati i videti kako izgleda taj azil..
naravno, puno je onih koji zele ali ne mogu pomoci i to u potpunosti razumem. i ja sam bila u takvoj situaciji do skoro..
hvala ti sto se interesujes Very Happy

e da potrebna je i slama, posude, stare stvari, stara cebad, sve sto ne treba, vitamini itd itd.. sve sto moze da ti padne na pamet - to je potrebno

_________________
ako znamo kako resiti problem - ne treba brinuti.. ako ne znamo - nema svrhe brinuti..

Naslov: Re: Kako si mogao? Ned Maj 25, 2008 11:07 pm

Ovde se slobodno reklamirajte, postavite slike, reportaze, net ... ma sve zivo da bih to videlo sto vise ljudi koji mozda na neki nacin mogu pomoci ...

Naslov: Re: Kako si mogao? Uto Maj 27, 2008 10:31 am

trebaju nam pitanja koja cemo postavljati osobi u azilu, kada budemo pravili intervju..
ukoliko neko ima neku ideju koja bi ta pitanja mogla biti neka predlozi Very Happy

_________________
ako znamo kako resiti problem - ne treba brinuti.. ako ne znamo - nema svrhe brinuti..

Naslov: Re: Kako si mogao? Uto Maj 27, 2008 11:11 am

dok su bili kod mene..
https://www.youtube.com/v/v3Zy62LutP4&hl=en

_________________
ako znamo kako resiti problem - ne treba brinuti.. ako ne znamo - nema svrhe brinuti..

Naslov: Re: Kako si mogao? Ned Jun 22, 2008 12:25 pm

Ne razumem i neću da razumem ljude koji bace-ostave živo biće!
Spas je jedini u kastraciji i histerektomiji ženki,a ljudi NEĆE da odvoje pare za to,pa ostavljaju koje kuda mladunce.

Naslov: Re: Kako si mogao? Pon Jul 07, 2008 2:12 pm

http://blog.b92.net/text/3357/Istina%20sakrivena%20od%20o%C3%84%C2%8Diju%20javnosti/

Molim vas,pogledajte ovo i prokomentarišite. Crying or Very sad

Naslov: Re: Kako si mogao? Pon Jul 07, 2008 3:21 pm

nazalost postoji isuvise ovakvih primera mucenja pasa (i zivotinja uopste)..
za ovo nemam reci, samo se pitam koliko oni zivota nose na njihovim dusama Crying or Very sad

kad bi se bar sva drustva za zastitu zivotinja ujedinila mozda bi bilo iole bolje.. ali..
surova istina je da (u vecini slucajeva) su jedni protiv drugih nene

svaka cast za "help animals"!
prema svojim mogucnostima pomazem jednom azilu.. nazalost skoro nisam bila jer je prevoz uzasan a ja sa svojih 50kg ne mogu vuci dzak hrane i ostale potrebne stvari.. ovo govorim samo iz razloga da se ne bi nasla neka osoba sa recenicom "svi vi pametujete a nista ne cinite"..

_________________
ako znamo kako resiti problem - ne treba brinuti.. ako ne znamo - nema svrhe brinuti..

Naslov: Re: Kako si mogao? Uto Jul 08, 2008 1:50 am

tuzna prica... sad sam se setio necega cega davno nisam... kad sam bio mali, imao sam malog tulearskog psa, zvali smo ga Cheda... secam se da sam jednom davno gledao neki film gde jedan njemu slican pas pogine od ruku nekog... coveka... hmm... neverovanto je koliko je lako zamrzeti ljude, a koliko lako zavoleti zivotinje... uvek su mnogo iskrenije

Naslov: Re: Kako si mogao? Pet Jan 23, 2009 8:23 pm

srećno udomljeno siroče...

Naslov: Re: Kako si mogao? Pet Jan 23, 2009 8:40 pm

Priznajem, nemam psa. Pa, i ne volim ih toliko kao što volim mačke ali to i nije toliko bitno.

Velika je obaveza negovati psa, voditi brigu o njemu, njegovom zdravlju, ishrani i o još mali milion "sitnica". Ljudi se često povedu tuđim primerom, videvši kako neko šeta psa, učini mu se to simpatičnim i kažu sebi, mogu i ja to. Kada, međutim, dobiju štence, krenu i prvi problemi. Neki brzo odustanu, neki kasnije ali je zajedničko to da nisu tome dorasli i trebali su to znati pre no što su preuzeli tu obavezu, pre svega. Ako ljudi imaju i najmanju sumnju u to, da li su sposobni da svoje vreme podrede čuvanju pasa, onda i ne trebaju to i činiti, zato što je to možda u modi i slično. Ostavimo to ljudima koji će se tome istinski posvetiti, iz ljubavi i poštovanja prema čovekovom najvećem prijatelju.

Naslov: Re: Kako si mogao? Sub Jan 24, 2009 1:03 am

potpuno se slazem sa ovim steta sto malo ljudi to primenjuje

_________________
Kako si mogao? Cooltext77293922

» Kako sminkate oci ?
» Smesne slike
» Kako staviti sliku?
» Kako se boriti sa nervozom ?
» ...Kako su nastali konji...